Klimatske promjene produbljuju prometno siromaštvo: kako osigurati pravednu mobilnost za sve

Prometno siromaštvo nije samo pitanje prijevoza. Ono određuje tko može doći do posla, tko može otići liječniku, tko može sudjelovati u društvenom životu, a tko ostaje izoliran. U trenutku kada Europa ubrzava klimatske politike, pitanje pravedne mobilnosti postaje presudno: hoće li tranzicija biti uključiva ili će dodatno produbiti postojeće nejednakosti?

Što zapravo znači biti prometno siromašan

Prometno siromaštvo nastaje kada ljudi nemaju pristup pouzdanim, pristupačnim i sigurnim mogućnostima kretanja. To može značiti rijetke autobusne linije, preskupe karte, udaljene stanice ili nepristupačne usluge za osobe s invaliditetom. U praksi, to znači da je put do posla predug ili preskup, da je odlazak liječniku logistički izazov, a sudjelovanje u društvenim aktivnostima luksuz.

Najpogođeniji su stanovnici ruralnih i periurbanih područja, kućanstva s niskim prihodima, starije osobe i osobe s invaliditetom. U mnogim ruralnim sredinama automobil je jedina opcija, a rast cijena goriva izravno smanjuje pristupačnost osnovnih usluga. U gradovima, pak, siromašniji stanovnici često žive na periferiji, daleko od radnih mjesta i sadržaja, što stvara „zamku siromaštva“ i ograničava njihovo pravo na sve mogućnosti koje pruža grad.

Prometno siromaštvo obuhvaća više međusobno povezanih dimenzija koje zajedno određuju koliko se ljudi mogu kretati i pristupati ključnim uslugama:

• mobilno siromaštvo – sustavni nedostatak, najčešće motoriziranog prijevoza, što ljudima otežava svakodnevno kretanje, osobito ondje gdje nedostaju osnovne usluge ili infrastruktura
• siromaštvo u pogledu pristupačnosti – otežan dolazak do ključnih usluga i aktivnosti poput posla, obrazovanja, zdravstvene skrbi ili trgovina u razumnom vremenu i uz prihvatljiv napor i trošak
• siromaštvo u pogledu priuštivosti prijevoza – situacije u kojoj pojedinci ili kućanstva nemaju dovoljno financijskih sredstava da si priušte prijevozne opcije, bilo da je riječ o automobilu ili javnom prijevozu
• nerazmjerna izloženost negativnim učincima prometa – odnosi se na veći rizik od prometnih nesreća te kroničnih bolesti i smrtnosti povezanih s onečišćenjem iz prometa, što se u međunarodnoj literaturi često promatra kroz prizmu ekološke pravednosti.

Kako mjerimo prometno siromaštvo i zašto je to važno

Tradicionalne mjere priuštivosti, temeljene na udjelu troškova prijevoza u dohotku, često podcjenjuju problem jer mnogi putuju manje nego što im je potrebno jer si putovanja ne mogu priuštiti. Zato se razvijaju naprednije metodologije koje uključuju realne potrebe za putovanjem (putovanja potrebna da bi osoba mogla raditi, učiti, kupovati hranu, koristiti zdravstvene usluge i sl), ranjivost na rast cijena goriva te kombinirane troškove stanovanja i prijevoza, budući da se ta dva izdatka u praksi često preklapaju.

Mjere mobilnosti analiziraju broj i duljinu putovanja, udaljenost i trajanje putovanja kako bi se razumjelo tko putuje manje, tko putuje dulje i tko je izložen većim troškovima ili neučinkovitim oblicima prijevoza. Time se otkrivaju obrasci nejednakosti koji nisu vidljivi samo kroz financijske pokazatelje.

Pristupačnost se procjenjuje kombinirajući fizičku i financijsku mogućnost dolaska do ključnih usluga. Pristupačnost se mjeri kroz odnos između lokacije, željenih aktivnosti i vremena ili troška potrebnog da bi se do njih stiglo.

U obzir se sve češće uzimaju i okolišne eksternalije (negativni učinci prometa na okoliš i zdravlje ljudi koji nisu uključeni u cijenu putovanja, nego ih snosi društvo) budući da su ranjive skupine nesrazmjerno izložene negativnim učincima prometa. U mnogim zemljama takve analize još uvijek nisu sustavno uključene u procjene učinaka prometnih projekata.

Najnoviji pristupi kombiniraju sve ove dimenzije u kompozitne indekse, ali zahtijevaju kvalitetne podatke koji često nedostaju. Bez dobrih podataka nema ni dobrih politika.

 

Klimatske promjene kao multiplikator nejednakosti u mobilnosti

Ekstremne vrućine, poplave i oluje sve češće prekidaju autobusne i željezničke linije, oštećuju ceste i mostove te povećavaju nesigurnost putovanja. Oni koji ovise o javnom prijevozu, a to su najčešće upravo ranjivije skupine, prvi ostaju bez pouzdane mobilnosti.

Istodobno, klimatske politike, iako nužne, mogu nenamjerno povećati troškove prijevoza. Primjeri uključuju rast cijena goriva, uvođenje zona niskih emisija ili ukidanje parkirnih mjesta u korist javnog prostora. Za većinu građana to su pozitivni koraci prema održivijim gradovima, ali za kućanstva koja žive u područjima bez kvalitetnog javnog prijevoza takve mjere mogu značiti veće troškove, duža putovanja i smanjenu pristupačnost.

Ruralna područja posebno su izložena. Klimatski ekstremi češće prekidaju lokalne ceste, a udaljenost do ključnih usluga znači da je automobil često jedina opcija. Kada rast cijena goriva ili oštećena infrastruktura ograniče mogućnost putovanja, posljedice se osjećaju u pristupu zdravstvu, obrazovanju i zapošljavanju.

 

Zašto prometno siromaštvo postaje političko pitanje

Kako Europa ubrzava klimatsku tranziciju, prometno siromaštvo postaje politički osjetljivo. Gradovi uvode zone niskih emisija i ograničavaju parkiranje, dok stanovnici udaljenijih područja često nemaju alternativu automobilu. Ruralna i periurbana područja često nemaju pouzdan javni prijevoz, zbog čega je automobil jedina realna opcija. Bez integriranog pristupa raste polarizacija između urbanih i ruralnih područja i interesa.

Istodobno, svakodnevni priljev automobila iz okolnih područja opterećuje gradove, povećava emisije i smanjuje kvalitetu života. Rješenje zahtijeva regionalno planiranje, a ne fragmentirane mjere.

 

Sudjelovanje zajednica kao temelj pravedne mobilnosti

Politike mobilnosti moraju nastajati zajedno s ljudima koji ih svakodnevno žive. Civilno društvo ima ključnu ulogu u tome da mjere odražavaju stvarne potrebe. Trajni mehanizmi sudjelovanja, a ne jednokratne konzultacije, omogućuju legitimne i učinkovite odluke.

Institucionalizirani forumi koji okupljaju građane, organizacije civilno društvo, udruge poslodavaca i sindikate, lokalne vlasti i stručnjake omogućuju da se odluke donose na temelju iskustava onih koji svakodnevno osjećaju posljedice prometnog siromaštva. Participativno planiranje, osobito u izradi Nacionalnih socijalnih klimatskih planova, pomaže precizno mapirati ranjive skupine i usmjeriti sredstva ondje gdje su najpotrebnija. Transparentno praćenje korištenja sredstava dodatno jača povjerenje i sprječava površne, simbolične mjere.

 

Socijalni klimatski fond: prilika za pravednu tranziciju

Socijalni klimatski fond (SKF) ključni je europski instrument za ublažavanje socijalnih učinaka proširenog ETS‑a[1] na goriva za promet i grijanje te šire, tranzicije prema klimatski neutralnom gospodarstvu. Njegova je svrha zaštititi kućanstva s niskim prihodima, ruralna područja, ranjive potrošače i mala poduzeća od rasta troškova energije i mobilnosti, kako bi teret dekarbonizacije bio pravedno raspoređen. Države članice zato izrađuju socijalne klimatske planove, u kojima definiraju mjere poput ulaganja u javni prijevoz, intermodalnost, energetsku obnovu, potpora za priuštivu mobilnost te ciljanih intervencija za smanjenje prometnog siromaštva, sve izraženijeg problema u kojem ljudi zbog visokih troškova ili loše dostupnosti prijevoza ne mogu zadovoljiti osnovne potrebe kretanja.

Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) naglašava da fond mora služiti najranjivijima, uz jasna pravila transparentnosti i uključivanje civilnog društva. Preporučio je da se sredstva usmjere prvenstveno na kućanstva u riziku od energetskog i prometnog siromaštva, radnike s niskim primanjima i mikro‑poduzeća. Fond bi trebao povezivati kratkoročne potpore s dugoročnim ulaganjima u čistu mobilnost i energetsku učinkovitost, kako bi se spriječilo da ranjive skupine ostanu zarobljene u ovisnosti o fosilnim gorivima. Posebno je istaknuta potreba za jasnim pravilima transparentnosti i neovisnim nadzorom te za usklađenošću s drugim europskim fondovima kako bi se izbjegla preklapanja i povećao učinak.

Hrvatska je među rijetkim državama koje su prometno siromaštvo jasno ugradile u svoj Socijalni klimatski plan. Gotovo polovica sredstava usmjerena je na mjere u prometu – od povećanja pristupačnosti i priuštivosti prijevoza do poticanja korištenja javnog i održivog prijevoza.

Iako Hrvatska još nema službene kriterije ni karte prometnog siromaštva, plan otvara prostor za razvoj takvih alata, što je ključno za precizno prepoznavanje najranjivijih skupina. Pozitivno je i što su civilno društvo i lokalni akteri uključeni u oblikovanje mjera, čime se povećava i legitimnost i učinkovitost cijelog procesa.

 

Urbano–ruralna podjela: kako smanjiti polarizaciju

Gradovi žele smanjiti emisije i prometne gužve, dok stanovnici iz okolnih područja često nemaju alternativu automobilu. Svakodnevni priljev automobila iz područja izvan grada potkopava klimatske ciljeve gradova, ali i stvara frustraciju kod ruralnih stanovnika koji se osjećaju kažnjeno zbog okolnosti na koje ne mogu utjecati.

Rješenja uključuju metropolitanske prometne agencije koje omogućuju zajedničko planiranje i upravljanje mobilnošću na razini cijele regije, ulaganja u prigradske željeznice i brze autobusne linije te fleksibilne usluge prijevoza na zahtjev. Ključno je i uključivanje ruralnih zajednica u procese odlučivanja kako bi se izbjegao osjećaj da se politike nameću “iz grada”.

Primjeri Beča i Barcelone pokazuju da regionalna integracija smanjuje polarizaciju i povećava pravednost, jer omogućuje da i grad i zaleđe imaju koristi od održive mobilnosti.

 

Zaključak: pravedna mobilnost počinje s ljudima

Ako postoji jedna poruka koja, onda je to da je najvažniji korak prema pravednoj mobilnosti institucionalizirati stvarno sudjelovanje ranjivih i marginaliziranih skupina u svim fazama planiranja i donošenja odluka. Prometno siromaštvo možemo smanjiti samo ako politike nastaju zajedno s ljudima koji ih žive. To znači otvorene procese, jasne mehanizme sudjelovanja i ulaganja koja prate stvarne potrebe zajednica. Tek tada mobilnost prestaje biti privilegij – i postaje pravo.

 

[1] ETS (EU Emissions Trading System) je europski sustav trgovanja emisijama stakleničkih plinova i temeljni mehanizam EU‑a za smanjenje emisija. Njegova je logika jednostavna: tko više zagađuje, više plaća. Sustav postavlja ukupnu količinu dopuštenih emisija i postupno je smanjuje, dok se emisijske jedinice mogu kupovati i prodavati na tržištu.

 

Članak pripremila: Lidija Pavić-Rogošić, ODRAZ
Slika: Adobe Express

#NetZeroCities #NZCpodrškaHR #KlimatskiNeutralniGradovi #EuropskoKlimatskoIzvješće #ESOTC2025 #KlimatskePromjene