Klimatsko financiranje – temelj globalne pravednosti
Zašto financirati klimatske akcije? Klimatsko financiranje je ulaganje u globalnu stabilnost i svijet u kojem se može živjeti. Bez ulaganja tamo gdje je to potrebno, emisije stakleničkih plinova nastavit će rasti i dovesti će do češćih i intenzivnijih ekstremnih vremenskih događaja, ugrožavajući zdravlje, radna mjesta i dobrobit ljudi. Klimatska akcija zahtijeva velika ulaganja u čistu energiju i infrastrukturu otpornu na klimatske promjene, dok je nečinjenje daleko skuplje. Sve zemlje moraju smanjiti emisije i prilagoditi se, ali mnoge zemlje u razvoju nemaju potrebne resurse ni tehnologiju.
Zato su se industrijalizirane države obvezale povećati financijsku potporu za najsiromašnije i najranjivije. Klimatsko financiranje pomaže u smanjenju emisija, primjerice kroz ulaganja u obnovljive izvore energije te u prilagodbi zajednica. Javno financiranje osigurava projekte od općeg dobra, dok privatni kapital mora biti usklađen s klimatskim ciljevima.
Članak Ujedinjenih naroda o klimatskom financiranju govori o povijesti dogovora, postignućima i novim ciljevima, naglašavajući da je financiranje ključno za ostvarenje Pariškog sporazuma i pravednu tranziciju.
Financije i pravednost
Svi ljudi imaju temeljno pravo na život i dostojanstven razvoj. No, nedostatak resursa za ograničavanje i prilagodbu učincima klimatskih promjena mnogima uskraćuje mogućnost pristojnog života, pa čak i samog opstanka. To je ozbiljna nepravda, tim veća jer su upravo zemlje i zajednice s najmanje sredstava one koje su najmanje pridonijele nastanku klimatske krize. Većina emisija stakleničkih plinova dolazi iz bogatijih zemalja, dok su siromašnije države – s manje tvornica, automobila i uređaja na fosilna goriva – povijesno emitirale tek mali dio ukupnih emisija.
Okvirna konvencija UN-a o klimatskim promjenama iz 1992. godine postavila je temelje klimatske pravednosti prihvaćanjem načela „zajedničke, ali različite odgovornosti“. S obzirom na to da svi moraju djelovati protiv klimatskih promjena, pravednost zahtijeva da oni koji su najviše pridonijeli problemu preuzmu veću odgovornost za njegovo rješavanje. Veliki emiteri moraju prvi i brzo smanjivati onečišćenje, a bogatije zemlje moraju osigurati financijska sredstva kako bi siromašnije mogle pratiti goleme troškove koje donosi ubrzano napredovanje klimatskih promjena.
U tom smislu, klimatsko financiranje – kada je dovoljno i usmjereno na prave načine – postaje put prema klimatskoj pravednosti. Evo kako se to može ostvariti:
Postavljanje novog cilja klimatskog financiranja
Razvijene zemlje su se 2009. obvezale mobilizirati 100 milijardi USD godišnje za zemlje u razvoju radi prilagodbe klimatskim promjenama i smanjenja emisija. To je uključivalo sredstva kroz bilateralne, regionalne i multilateralne kanale, kao i privatna sredstva, putem različitih mehanizama – od bespovratnih sredstava i zajmova do osiguranja.
U 2022. taj je cilj prvi put ostvaren, s ukupno 115,9 milijardi USD. Međutim, mali dio sredstava otišao je u najsiromašnije zemlje, a tek četvrtina u Afriku. Najveći dio činili su zajmovi, uglavnom usmjereni na zemlje srednjeg dohotka.
Na COP29 u studenom 2024. dogovoren je novi cilj: najmanje 300 milijardi USD godišnje do 2035., uz mobilizaciju do 1,3 bilijuna USD iz javnih i privatnih izvora. Cilj je usmjeriti veća sredstva prema hitnim klimatskim akcijama u zemljama u razvoju, podupirući rješenja s niskim emisijama i otpornost na klimatske rizike u energetici, prometu i poljoprivredi. Procjene govore da će zemlje u razvoju (bez Kine) trebati između 2,3 i 2,5 bilijuna USD godišnje do 2030. – četiri puta više od trenutnih ulaganja.
Udvostručenje financiranja za prilagodbu klimatskim učincima
Svaka zemlja mora raditi na postizanju neto nultih emisija, ali jednako tako mora se prilagoditi klimatskim promjenama. Prilagodba je prioritet u zemljama s niskim emisijama i visokom ranjivošću, poput malih otočnih država i najmanje razvijenih zemalja. To uključuje gradnju kuća otpornih na oluje, sadnju usjeva otpornijih na sušu, osiguravanje pouzdanih izvora vode i ulaganje u socijalne mreže sigurnosti.
S obzirom na to da polovica svjetske populacije živi u klimatskoj „opasnoj zoni“, gdje je vjerojatnost smrti od klimatskih učinaka 15 puta veća, glavni tajnik UN-a pozvao je na udvostručenje financiranja za prilagodbu. Trenutno više od 60 % tog financiranja dolazi u obliku zajmova, a ne bespovratnih sredstava. Procjene Programa Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP) pokazuju da će zemlje trebati do 387 milijardi USD godišnje do 2030., a znatno više do 2050. godine.
Unatoč obećanjima s COP26 u Glasgowu da će se financiranje prilagodbe udvostručiti na oko 40 milijardi USD godišnje do 2025., ono je 2022. iznosilo tek 32,4 milijarde USD. Potrebe su 10–18 puta veće od trenutnih međunarodnih javnih tokova.
Reforma Svjetske banke i razvojnih banaka
Sustav kreditiranja zemalja za klimatski i održivi razvoj pokazao se neadekvatnim. Glavni tajnik UN-a opisao ga je kao „kratkovidan, sklon krizama i nepovezan s današnjom ekonomskom stvarnošću“.
“Pakt za budućnost” usvojen u rujnu 2024., predstavlja najdetaljniji dogovor o potrebi reforme međunarodne financijske arhitekture kako bi bolje služila zemljama u razvoju. Trenutno 52 zemlje pate od ozbiljnih problema s dugom, a u njima živi 40 % ljudi u ekstremnom siromaštvu – polovica su među najranjivijima na klimatske promjene.
Visoki troškovi financiranja pogoršavaju dugove. Najmanje razvijene zemlje suočavaju se s kamatama do 8 %, dok bogatije plaćaju oko 1 %. U razdoblju 2019.–2020. više od 60 % klimatskog financiranja bilo je u obliku zajmova, dok su bespovratna sredstva iznosila tek 36 milijardi USD.
Glavni tajnik pozvao je na reformu sustava kako bi klimatsko i razvojno financiranje postalo pristupačnije i dostatno. Inicijativa Bridgetown, koju vodi zajedno s premijerkom Barbadosa, zagovara mobilizaciju više od 1,5 bilijuna USD godišnje u privatnim zelenim ulaganjima, uz snažniju ulogu MMF-a i razvojnih banaka.
Mobilizacija financiranja za gubitke i štete
I uz prilagodbu, gubici i štete od klimatskih promjena neizbježni su, a najviše pogađaju ranjive zemlje u razvoju. Dugotrajni toplinski valovi, desertifikacija, zakiseljavanje oceana i ekstremni događaji poput požara i propasti usjeva već se događaju i pogoršavaju.
Fond za gubitke i štete, dogovoren 2022. i pokrenut 2023. pod okriljem Svjetske banke, do siječnja 2025. prikupio je 741 milijuna USD od 27 donatora. No, to je daleko od potrebnog. Analize pokazuju da su između 2000. i 2019. gubici i štete od klimatskih promjena iznosili najmanje 2,8 bilijuna USD – oko 16 milijuna USD svakog sata.
Glavni tajnik UN-a naglasio je da je financiranje gubitaka i šteta pitanje međunarodne solidarnosti i klimatske pravednosti: „U eri klimatskih ekstrema, financiranje gubitaka i šteta je nužnost.“
Zaštita svih ljudi od klimatskih katastrofa sustavima ranog upozoravanja do 2027.
Kada prijete katastrofe, sustavi ranog upozoravanja spašavaju živote. No, samo ih polovica zemalja ima. Kako se klimatski ekstremi pojačavaju, UN je pokrenuo inicijativu „Rana upozorenja za sve“ s ciljem da do 2027. svi ljudi budu obuhvaćeni.
Procjene pokazuju da ulaganje od 800 milijuna USD u sustave ranog upozoravanja u zemljama u razvoju može spriječiti gubitke od 3 do 16 milijardi USD godišnje. Plan predviđa ulaganje 3,1 milijarde USD od 2023. do 2027., što je ekvivalentno 50 centi po osobi godišnje.
Ujedinjeni narodi surađuju s Crvenim križem, civilnim društvom, tehnološkim tvrtkama, donatorskim vladama, razvojnim bankama i osiguravateljima kako bi se osigurala brza i sveobuhvatna provedba.
Izvor: un.org
#KlimatskoFinanciranje #PravednaTranzicija #GlobalnaPravednost #NetZeroCities #NZCpodrškaHR #KlimatskiNeutralniGradovi #KlimatskePromjene #OdrživRazvoj #KlimatskaAkcija