Krš između požara i zaborava: zašto je važno aktivno upravljati krajolikom

Požari su dio prirodne dinamike mediteranskog područja, ali klimatske promjene stvaraju uvjete u kojima se šire brže i razornije. Istodobno se mijenja način korištenja prostora: sve je manje stočara i ljudi koji redovito borave na terenu, a pašnjaci zarastaju. Zato se rasprava o požarima ne može svesti na jedan uzrok. Prevencija počinje mnogo prije nego što se pojavi dim, održavanjem prostora i odgovornim upravljanjem krajolikom.

Krajolik koji je izgubio svoje korisnike

Krški pašnjaci stoljećima su nastajali u odnosu čovjeka, stoke i prirode. Ispaša je održavala otvorene površine, sprječavala njihovo zarastanje i oblikovala staništa o kojima ovise brojne biljne i životinjske vrste. Lokve, bunari, suhozidi, pastirski putovi i pojilišta nisu bili tek elementi krajolika, nego dio sustava koji je omogućavao život i rad na kršu.

Smanjivanjem broja stanovnika i napuštanjem stočarstva nestao je velik dio tog svakodnevnog održavanja. Mjesta koja su se nekada redovito koristila postupno zarastaju. Nestaju otvorene površine koje su usporavale širenje požara, a prostor postaje sve homogeniji i osjetljiviji na ekstremne požarne događaje.

Drugim riječima, krajolik gubi svoju raznolikost – a s njom i otpornost.

Ispaša pomaže, ali nije čarobno rješenje

Kontrolirana i planska ispaša može pomoći u smanjivanju količine gorive vegetacije, osobito na površinama uz naselja, prometnice i protupožarne koridore. No ona nije čarobno rješenje. Učinkovita prevencija zahtijeva kombinaciju mjera: održavanje pašnjaka, uklanjanje viška vegetacije, prohodne protupožarne putove i prosjeke, odgovarajuće gospodarenje šumama te dobro organiziran sustav civilne zaštite.

Korištenje stoke kao sredstva upravljanja ne može ispraviti štetu nastalu desetljećima zapuštanja prostora i neusklađenog upravljanja zemljištem. Ispaša daje najbolje rezultate kada je planirana, prilagođena nosivosti terena i povezana s drugim mjerama održavanja krajolika.

Svaki dio krša traži drukčiji pristup

Nije svaka zarasla površina jednaka, kao što ni svako uklanjanje vegetacije nije korisno. Na nekim je područjima prioritet očuvanje osjetljivih staništa, a na drugima ponovno otvaranje pašnjaka ili stvaranje požarnog prosjeka. Odluke zato treba donositi za konkretan prostor, uz poznavanje prirodnih uvjeta, dosadašnjeg korištenja i potreba lokalne zajednice.

Cilj bi trebao biti stvaranje raznolikijeg i otpornijeg krajolika u kojem se izmjenjuju pašnjaci, obrađene površine, šume, maslinici i druga staništa. Mozaičan krajolik sporije gori — i brže se obnavlja.

Alepski bor nije jedini krivac

U javnim raspravama često se kao uzrok velikih požara izdvaja alepski bor. Takvo je objašnjenje privlačno jer složen problem svodi na jednu vrstu. Međutim, alepski bor prirodni je dio mediteranskih ekosustava. Veći problem nisu pojedine vrste nego gustoća vegetacije, količina suhe biomase i neodržavan krajolik bez dovoljno otvorenih površina i protupožarnih prekida. Požari se drukčije ponašaju u raznolikom krajoliku nego na velikim zaraslim površinama.

Nejasan status zemljišta i administracija kao prepreka

Neusklađene evidencije zemljišta i složeni administrativni postupci često otežavaju korištenje krških pašnjaka. To stvara nesigurnost među korisnicima prostora i potiče različita tumačenja o tome kako se pojedine površine klasificiraju. Iako se u javnosti povremeno pojavljuju tvrdnje da se pašnjaci administrativno vode kao šume radi ostvarivanja koristi povezanih s klimatskim politikama, dostupni propisi i sudska praksa ne potvrđuju takve navode. Puno konkretniji izazovi ostaju neusklađene evidencije, otežan pristup zemljištu i dugotrajni administrativni postupci.

Rasprava o upravljanju kršem zato bi se trebala temeljiti na provjerenim informacijama i iskustvima ljudi koji na tom prostoru žive i rade.

Što možemo naučiti iz dobre prakse?

Jedan od najzanimljivijih hrvatskih primjera je projekt Dinara back to LIFE: obnova pašnjaka kroz suradnju zaštite prirode i lokalne zajednice, pokrenut s ciljem obnove zaraslih suhih travnjaka i očuvanja njihove bioraznolikosti. Na području Dinare obnavljani su travnjaci, lokve, bunari i pojilišta te su stvoreni uvjeti za povratak održive ispaše. Projekt je pokazao da bez aktivnih stočara i dostupne infrastrukture nema ni dugoročnog očuvanja krških travnjaka.

Zaštita prirode kroz partnerstvo

Posebna vrijednost projekta bila je suradnja organizacija civilnog društva, lokalnog stanovništva, znanstvenika, javnih institucija i Hrvatskih šuma. Upravo je ta suradnja omogućila povezivanje zaštite prirode s potrebama ljudi koji žive i rade na tom području.

Što možemo preuzeti od drugih mediteranskih zemalja?

S problemom napuštenih i zaraslih površina ne suočava se samo Hrvatska.

U pojedinim španjolskim regijama stočari sudjeluju u programima ciljane ispaše na požarno osjetljivim područjima. Životinje održavaju unaprijed određene koridore i površine uz naselja, prometnice ili šumske zone, a ispaša postaje dio sustava prevencije požara.

Portugal je nakon katastrofalnih požara počeo više ulagati u stvaranje mozaičnog krajolika koji kombinira pašnjake, poljoprivredne površine, šume i prirodna staništa, čime se povećava otpornost prostora na širenje velikih požara

Požari nisu samo vatrogasni problem

Važna pouka mediteranskih iskustava je da su požari povezani s načinom korištenja prostora, upravljanjem vegetacijom, ruralnim razvojem i uključivanjem lokalnog stanovništva. Važan dio prevencije je i podizanje svijesti stanovnika i posjetitelja o požarnim rizicima. Upravo organizacije civilnog društva, škole, lokalne akcijske grupe (LAG-ovi) i druge zajedničke inicijative mogu pomoći da informacije dopru do ljudi prije nego što nastupi krizna situacija.

Hrvatska ne može jednostavno preuzeti tuđa rješenja, ali može slijediti isti smjer: ciljano održavati najosjetljivije površine i podupirati lokalne korisnike prostora.

Bez ljudi nema otpornog krša

Održivo upravljanje kršem nije moguće bez ljudi koji taj prostor koriste, poznaju i o njemu brinu. Stočari, šumari, vatrogasci, znanstvenici, jedinice lokalne samouprave i organizacije civilnog društva raspolažu različitim znanjima i iskustvima, a upravo njihovo povezivanje često određuje hoće li neka mjera zaživjeti na terenu ili ostati samo dobra ideja na papiru.

Velik dio požara povezan je s ljudskim djelovanjem, namjernim ili nenamjernim. Zato prevencija ne počinje kada se pojavi prvi dim, nego mnogo ranije. Stanovnici, vlasnici zemljišta, turisti i drugi korisnici prostora trebaju imati jasne i razumljive informacije o požarnim rizicima, odgovornom ponašanju i mogućnostima prevencije. Jednokratne kampanje nisu dovoljne; edukacija mora biti kontinuirana i prilagođena lokalnim okolnostima.

Ljudi koji cijeli život provode na kršu često znaju ono što se ne može pronaći ni na jednoj karti: gdje se nakon suše najduže zadržava vlaga, kojim se putovima može pristupiti teško dostupnim predjelima i koja područja najbrže zarastaju. Takvo iskustveno znanje dragocjena je nadopuna stručnim analizama i planovima upravljanja.

Važnu ulogu imaju i organizacije civilnog društva koje često povezuju građane, stručnjake i institucije. Provode edukacije, potiču suradnju među različitim dionicima, jačaju kapacitete lokalnih zajednica i pomažu da se iskustva ljudi s terena uzmu u obzir pri donošenju odluka. Upravo takva suradnja povećava vjerojatnost da će mjere prevencije biti prihvaćene i dugoročno održive.

Od preporuka do provedbe

Vidljiv pomak zahtijeva nekoliko povezanih koraka: jasnije i usklađenije upravljanje zemljištem, snažniju potporu ekstenzivnom stočarstvu te lokalne planove upravljanja vegetacijom koji povezuju poljoprivredu, šumarstvo, zaštitu prirode i civilnu zaštitu. Jednako je važna suradnja institucija i lokalnih zajednica te kontinuirana edukacija stanovništva i korisnika prostora.

Uspjeh se ne mjeri samo brojem ugašenih požara

Broj ugašenih požara ne bi trebao biti jedino mjerilo uspjeha. Jednako je važno pratiti koliko je zapuštenih površina vraćeno u uporabu, jesu li obnovljeni putovi i pojilišta, povećava li se broj aktivnih stočara te koliko su lokalne zajednice uključene u mjere prevencije i edukacije.

Važno je pratiti i jesu li najugroženija naselja bolje pripremljena, mogu li vatrogasci pristupiti kritičnim lokacijama te znaju li stanovnici kako postupiti u trenutku opasnosti.

Vatrogasci će i dalje biti ključni kada požar izbije. No, njihov posao postaje mnogo teži ako je krajolik godinama prepušten zarastanju, ako su putovi neprohodni i ako stanovnici ne znaju kako postupiti u trenutku opasnosti ili ako ne funkcioniraju sustavi ranog upozorenja.

Pravo pitanje za budućnost hrvatskog krša

Požari će uvijek biti dio mediteranskog prostora. Pitanje je hoćemo li ih dočekivati s napuštenim i zaraslim krajolikom ili s prostorom kojim se aktivno upravlja. Budućnost hrvatskog krša ovisit će o tome hoće li na njemu ostati ljudi, oni koji ga koriste, održavaju i prenose znanje novim generacijama.